Izložba Ekologije Bauhausa – mreže kontinuiteta polazi od pitanja može li se povijesni Bauhaus čitati iz perspektive ekologije. Ekologija se pritom ne razumije samo kao tema nego kao način mišljenja, kao mreža odnosa između materijala i ideja, prošlih i sadašnjih praksi, umjetnosti i svakodnevice. U takvom okviru ekologija povezuje materijal, tehnologiju i društvene uvjete, a recikliranje postaje jedan od ključnih postupaka čitanja i povezivanja radova, odnosno način na koji se oblici i metode modernizma uvode u umjetničke prakse od druge polovice 20. stoljeća do danas. Time povijest ne ostaje zatvorena u arhivu, nego se vraća u sadašnjost kao polazište za razmišljanje o prostoru, materijalu i zajedničkom svijetu.
Avangardni umjetnici već su 1920-ih promišljali o budućnosti prirode, okoliša i klime, a u potrazi za novim načinima izražavanja umjetnike Bauhausa inspirirale su različite misaone struje, uključujući biocentrizam, filozofiju prirode, holističke interpretacije i organicizam. U tom se svjetlu ekološko mišljenje na Bauhausu ne pojavljuje kao izdvojena tema, nego se prepoznaje u temeljnim principima rada škole, u učenju kroz praksu, u istraživanju odnosa materijala, forme, funkcije i prostora te u zajedničkom radu koji se razvijao na razmeđi tehnologije i dizajna, umjetnosti i svakodnevice.
Polazište izložbe Ekologije Bauhausa – mreže kontinuiteta umjetnički su radovi iz zbirke Muzeja suvremene umjetnosti povezani s nasljeđem Bauhausa i njegovim odjecima u poslijeratnim umjetničkim praksama. Radovi Otti Berger, Ivane Tomljenović Meller i grupe EXAT 51 tri su točke iz kojih se modernizam može promatrati kao živi sustav, mreža procesa, odnosa i transformacija. Rad tekstilne dizajnerice Otti Berger otvara pitanja materijala, strukture i taktilnosti, zatim film i fotografije Ivane Tomljenović Meller pokazuju kako ritam i ponavljanje oblikuju percepciju vremena i prostora te odnos svakodnevice prema prirodnim ciklusima, dok članovi grupe EXAT 51 razvijaju prostorne sustave u kojima oblikovanje postaje metoda organizacije prostora kao sustava odnosa i načina na koji se prostor gradi, koristi i dijeli. U tom se čitanju povijesnih djela ekologija pojavljuje kao način mišljenja, u smislu onoga što francuski filozof i psihoanalitičar Félix Guattari naziva „trostrukom ekologijom“ – ekologija okoliša, društvenih odnosa i uma. Modernizam se pritom ne promatra kao dovršen povijesni stil, nego kao otvoreni arhiv mogućnosti koji se može kritički čitati i iznova stavljati u suvremeni društveni i ekološki kontekst. Guattarijeva trostruka perspektiva u izložbi nalazi paralelu u trima razinama povezivanja umjetničkih radova – materijalnoj, konceptualnoj i društvenoj – kroz koje se prate promjene materijala, odnosa i značenja tijekom vremena.
Ključna metoda povezivanja povijesnoga i suvremenoga jest recikliranje, shvaćeno kao postupak prevođenja i promjene značenja, ujedno i način čitanja mreže odnosa među radovima. U materijalnom smislu podrazumijeva ponovno korištenje i prenamjenu materijala, ali i rad s tragovima vremenskih slojeva koji su u njima ostali zabilježeni. Na konceptualnoj razini recikliranje označava pomak u čitanju i reinterpretaciji povijesnih pojmova, metoda i formi, njihovo prevođenje i premještanje u novi kontekst, dok se na društvenoj razini javlja kao razmjena znanja i suradničkih praksi, ali i kao odnos prema kolektivnoj i institucionalnoj memoriji.
Izložba je strukturirana u tri cjeline: Materijal kao struktura, Ritam slike, Prostor kao sustav, pri čemu svaka uspostavlja vlastiti način čitanja kontinuiteta povezujući povijesna uporišta s umjetničkim radovima koji nastaju od druge polovice 20. stoljeća do danas. Taj odnos ne počiva na preuzimanju modernizma kao formalnoga jezika, nego na njegovu ponovnom čitanju i premještanju u drugačiji povijesni kontekst. Recikliranje se pritom pokazuje kao estetski i etički način postupanja kojim se materijal i njegovi tragovi, ideje i znanje te kulturni slojevi iznova tumače i otvaraju prema novim značenjima.
Izložba Ekologije Bauhausa – mreže kontinuiteta dio je međunarodnoga istraživačkoga projekta Bauhaus Ecologies, koji provode Stiftung Bauhaus Dessau, Muzej za arhitekturu i oblikovanje u Ljubljani (MAO) i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu (MSU). Projekt polazi od analize zbirki triju institucija kroz prizmu ekologije, propitujući kako su se ideje modernizma oblikovale, cirkulirale i prenosile u suvremene umjetničke prakse. U okviru projekta, kroz program Bauhaus Study Rooms 2025 koji provodi Stiftung Bauhaus Dessau, sudjelovali su studenti Nastavničkoga odsjeka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, koji su proveli umjetničko istraživanje radova iz zbirke MSU-a pod mentorstvom Ivana Skvrcea, Nikole Bojića i Marka Tadića.
Umjetnice i umjetnici: Otti Berger, Jagoda Buić, Jasmina Cibic, grupa EXAT 51, Ivan Ladislav Galeta, Mladen Galić, Mihael Giba, Tomislav Gotovac, Tina Gverović, Hrvoje Hiršl, Ana Hušman, Marijan Jevšovar, David Maljković, Zvonimir Malus, Hana Miletić, Antun Motika, Milan Pavić, Slavka Pavić, Mladen Stilinović, Marko Tadić, Ivana Tkalčić, Ivana Tomljenović Meller, Silvio Vujičić
Kustosica izložbe: Vesna Meštrić
Vizualni identitet i likovni postav: Oaza
